KOLIKO BISERI KRASE ŽENE, TOLIKO MOJI PSI KRASE MOJ ŽIVOT!!!
Od djetinjstva volim pse, uvijek sam po gradu trčkarala za njima, hranila ih i svi su mi se sviđali.
Kad sam se osamostalila, moj prvi pas je bio ŠARPLANINAC, ali sam ubrzo shvatila da to nije pas za urbanu sredinu i centar grada. Zatim sam dobila lovačkog psa koji isto ima svoje potrebe i koji se opet nije uklapao u stan, pa prekrsanog tigrastog Boksera, mužjaka, koji mi je postao problem radi njegovog nagona za ženkama te je završio kod odličnih ljudi kao ljubimac uz kuću, vrt...
Napokon je izbor pao na SREDNJU CRNU PUDLU, na koju mi je moja stara kinološka prijateljica gosp. Branka Prežigalo skrenula pažnju, i to je bilo to, crna ženka , nema dlake po stanu, inteligencija na visini, poslušnost, svud te prati, sluša, samo da ne progovori, nešto idealno. Njoj se pridružilo još jedno žensko crno storenje VELIKI CRNI ŠNAUCER onda iz poznate uzgajivačnice ALFA CRNIH VRAGOVA, u ona vremena jedna od vodećih ženki.
Prije otprilike 30 godina i službeno mi je registrirana uzgajivačnica ZAGREBAČKI BISERI F.C.I. BR.1982.
Živjeli smo svi zajedno, složno, ali sam počela uviđati da grad baš i nije za pse adekvatan prostor i odluka pada da idemo na selo, jer sam primjetila njihovo ponašanje kad smo odlazili na vikendicu u prirodu. To je nešto drugo, novi život i oni kao da su se zahvalili da sam im pružila tu promjenu.
Svi Vi koji imate pse i sa njima mjenjate okoliš znate o čemu pišem.
No kako to uvijek biva u životu, kad se sve posloži počinju pucati karike. Tako se dogodilo i kod nas. U razmaku od tjedan dana ostala sam bez majke, moje divne ljubimice pudle i nasilno bez šnaucerice ALFE. Pogodila ju je sačmarica, nije joj bilo spasa.
OSTAJEM BEZ PASA???
Moj kinološki prijatelj, sudac, poznavalac Hrvatskih autohtonih pasa, zavede me sa pričama o tornjaku, a ja se ne dam nagovoriti ( ha ha ) i krene potraga, nabava ženke tornjaka iz Požege. Krenuo i rat, krenulo forsiranje po izložbama, svim mogućim. Tko je pratio a i koji ste iz tog svjeta, poznajete me kako smo radili i došli do provizornog priznanja kod F.C.I.-aja i otvorila su nam se vrata Europe.
Slatko je u domovini osvajati titule, nastupati i pobjeđivati s mladim psima, uzgojnim skupinama i svima poznatim veteranima-šampionima i posjećivati prijatelje čija stada štite psi iz iste psetarne, ali je ulazak u Europu i kroz izlaganje pasa ono za čime teže hrvatski uzgajatelji tornjaka.
20 godina, za mene dosta, ipak su to veliki psi, meni ostaju divne priče, slike, predstavljanja te pasmine na velikim međunarodnim izložbama, puno puno štenaca iz mog dvorišta, a najveća mi je hvala kad nekom sa 12 godina ugine pas i oni se opet obraćaju meni i traže izričito psa iz moje uzgajivačnice. Taj osjećaj je predivan, jer znaš da netko cjeni tvoj rad.
Još malo i doći će do punog priznanja tornjaka, ali to prepuštam mlađim generacijama, a ja se vraćam svojim prvim
ljubavima - jedinstvenoj pasmini PUDLA koja mi je i koja će mi ispuniti život do kraja.
Kad sam se osamostalila, moj prvi pas je bio ŠARPLANINAC, ali sam ubrzo shvatila da to nije pas za urbanu sredinu i centar grada. Zatim sam dobila lovačkog psa koji isto ima svoje potrebe i koji se opet nije uklapao u stan, pa prekrsanog tigrastog Boksera, mužjaka, koji mi je postao problem radi njegovog nagona za ženkama te je završio kod odličnih ljudi kao ljubimac uz kuću, vrt...
Napokon je izbor pao na SREDNJU CRNU PUDLU, na koju mi je moja stara kinološka prijateljica gosp. Branka Prežigalo skrenula pažnju, i to je bilo to, crna ženka , nema dlake po stanu, inteligencija na visini, poslušnost, svud te prati, sluša, samo da ne progovori, nešto idealno. Njoj se pridružilo još jedno žensko crno storenje VELIKI CRNI ŠNAUCER onda iz poznate uzgajivačnice ALFA CRNIH VRAGOVA, u ona vremena jedna od vodećih ženki.
Prije otprilike 30 godina i službeno mi je registrirana uzgajivačnica ZAGREBAČKI BISERI F.C.I. BR.1982.
Živjeli smo svi zajedno, složno, ali sam počela uviđati da grad baš i nije za pse adekvatan prostor i odluka pada da idemo na selo, jer sam primjetila njihovo ponašanje kad smo odlazili na vikendicu u prirodu. To je nešto drugo, novi život i oni kao da su se zahvalili da sam im pružila tu promjenu.
Svi Vi koji imate pse i sa njima mjenjate okoliš znate o čemu pišem.
No kako to uvijek biva u životu, kad se sve posloži počinju pucati karike. Tako se dogodilo i kod nas. U razmaku od tjedan dana ostala sam bez majke, moje divne ljubimice pudle i nasilno bez šnaucerice ALFE. Pogodila ju je sačmarica, nije joj bilo spasa.
OSTAJEM BEZ PASA???
Moj kinološki prijatelj, sudac, poznavalac Hrvatskih autohtonih pasa, zavede me sa pričama o tornjaku, a ja se ne dam nagovoriti ( ha ha ) i krene potraga, nabava ženke tornjaka iz Požege. Krenuo i rat, krenulo forsiranje po izložbama, svim mogućim. Tko je pratio a i koji ste iz tog svjeta, poznajete me kako smo radili i došli do provizornog priznanja kod F.C.I.-aja i otvorila su nam se vrata Europe.
Slatko je u domovini osvajati titule, nastupati i pobjeđivati s mladim psima, uzgojnim skupinama i svima poznatim veteranima-šampionima i posjećivati prijatelje čija stada štite psi iz iste psetarne, ali je ulazak u Europu i kroz izlaganje pasa ono za čime teže hrvatski uzgajatelji tornjaka.
20 godina, za mene dosta, ipak su to veliki psi, meni ostaju divne priče, slike, predstavljanja te pasmine na velikim međunarodnim izložbama, puno puno štenaca iz mog dvorišta, a najveća mi je hvala kad nekom sa 12 godina ugine pas i oni se opet obraćaju meni i traže izričito psa iz moje uzgajivačnice. Taj osjećaj je predivan, jer znaš da netko cjeni tvoj rad.
Još malo i doći će do punog priznanja tornjaka, ali to prepuštam mlađim generacijama, a ja se vraćam svojim prvim
ljubavima - jedinstvenoj pasmini PUDLA koja mi je i koja će mi ispuniti život do kraja.